Na 6000 km dugoj dionici od Kapadokije preko Teherana do najljepšeg iranskog grada Esfahana pomoći će vam na svakom koraku, ponuditi čaj, okrijepu, ležaj… Boris Veličan prvo je Aziju prokrstario u terencu, zatim ju je dobrim dijelom propješačio, a ovaj je put uzjahao skuter i nije požalio, jer u Iranu je utočio u spremnik goriva za 3,20 kune te potom prevalio 2500 km

To jutro skuter i ja promatrali smo kartu na "Shoestring hostelu" u mjestu Goreme, u Kapadokiji. Bila je to jedina karta Turske koju sam imao. Moramo dalje, na sjeveroistok Turske. Namjera mi je voziti istim onim puten kojim sam jezdio s Vjeranom i Patrolom do iranske granice, 2001., na putovanju iz Hrvatske do Kine. Čim sam ga opteretio prtljagom skuter mi reče:

– Gnjido, zar si zaboravio da mi je otpao auspuh, zar ne znaš neki bolji put? Je'l te strah da se ne izgubiš pa ideš utabanim stazama…? – Oh, oprosti konjusino moja, riješit ćemo to, rekoh i zajaših mrcinu od 250 kubika kao Cicollina partnera. U anadolijskom mjestu Urgup, lokalni mehaničar Mustafa dao si je truda. Kako su se navoji posve izlizali Mustafa je morao skinuti cijeli motor, izvaditi stare navoje i navrtiti nove. Trajalo je to sedam sati. Možda bi trajalo i manje da se nije tri puta u međuvremenu pomolio Alahu. Bilo kako bilo, napravio je odličan posao i skuter je zadovoljno brujao. – Vodim te na pivo, reče mi sretan što napokon diše kao motor. Ja ću njega na benzinsku. Ne dam mu predahnuti.

Predvečer sam se odvezao iz Goremea preko Cavsina do Pashabaga, prekrasnih stijena na kojima smo Vjeran i ja napravili zadnji put najljepše fotografije. Popeo sam skuter visoko među stijene i još višlje među "čarobne dimnjake" Kapadokije. Izvadio sam šator, shvatio da sam uzeo krivi (nije imao poprečne šipke…). Što mi je preostalo nego spavati pod zvijezdama. U posjet su mi došli Ervan i Giurm, dva motorista s kojima se svako malo krajcam putem. Dečki voze Honde Africa Twin. Pali su u trans kad su čuli da isti put prevaljujem skuterom. Tužni, rekoše mi: – Sad vidimo da je naš put ništa kad ti putuješ običnim skuterom! – Aprilia Scarabeo, 250 ccm, ne običan skuter, papci!, odbrusi im moj skuter.

Kad je polako noć dobivala bitku s danju ostao sam sam. Puni mjesec obasjao je Kapadokiju dok sam lijegao u vreću za spavanje i pustio misli da lete svojim putem. Iz sna me prenulo čudno dahtanje. Dolazilo je s obje strane logora polako se šuljajući kroz labirinte kapadokijske mistike. Isukao sam kukri, nepalsku mačetu koju sam prije puta dobio od Bruovog frenda i oprezno se išuljao u stranu te sakrio iza stijene. Došli su mi s leđa i…pošnjofali me! Tri ogromna psa njuškala su me ispitujeći od kuda dolazim. Mazeći ih, rekao sam im da nije važno odakle dolazim već kakve su mi mi namjere. Pod vedrim nebom legli smo jedni kraj drugih i naprosto bivali… Ujutro sam se spustio iz Pašabaga gdje sam proveo noć pod vedrim nebom. U podnožju se nalazi nekoliko štandova sa suvenirima iz Kapadokije, dvije bake koje rade guzlem s ajranom (krumpiruša s jogurtom) te gomila japanskih turista naoružanih najnovijom foto opremom. Sjeo sam kraj Alija i Omara te ih priupitao za pse. Postali su sumnjičavi. Pitali su me zašto me zanimaju psi. – Pa, tako, noćas sam spavao kraj tri ogromna psa do jutra. Sad ih nema…, mislio sam da vi možda znate nešto, rekoh. – Psi su spavali kraj tebe, reče zabezeknuti Ali. – Da, jedan je bio toliko blizu da sam ga češkao po vratu. Znaš li što o njima, pitah.

Dok je Omar spominjao Allaha, Ali mi reče: – To su kangali, moji psi. Čuvaju naše suvenire po noći. Da, znaju otići na vrh Pašabaga spavati, ali gotovo nikad, nikad ne idu strancu osim da mu iščupaju grkljan! Imao si vrašku sreću! Omar, koji govori samo turski, reče Aliju sljedeće: – Kangali su ga čuvali, prihvatili su ga k sebi…. Praćen iznimno jakim vjetrom krenuo sam preko Avanosa i Kayseria do Sivasa. Svaki motorist zna što znači jaki bočni vjetar, a papci na skuteru, kao što sam to ja, znaju to još bolje. Bočni vjetar zaigrao je Bethowenovu Devetu simfoniju po mojim rebrima te me odnio u nepoznatom smjeru. Tamo sam prespavao. Danas je na redu nemoguća misija – 650 km do krajnjeg istoka Turske. Nakon Sivasa, cesta se penje prema Erzinčanu, dok temperatura pada. Negdje na pola puta između Erzinčana i Erzuruma temperatura je bila 4 stupnja ispod nule. Debelo odjeven i obuven, odupirao sam se ledenom vjetru koji je mijenjao smjer svaki trenutak, izbjegavao rupe na cesti i opasne kamione čiji vrtlog motoristu bez problema baci s ceste. Problem je bio kad zapuše jak bočni vjetar koji me momentalno baci metar i pol u stranu, a s druge strane ide kamion koji ne staje.

Na visokom prijevoju ne bih uspio da me jedan kamion nije privezao za sebe i povukao na vrh. Sve je bilo u redu dok nisam krenuo niz brijeg. Spuštao sam se po snijegu glumeći sanjke objema nogama. Na žalost, iako sam vozio iznimno sporo, u jednom zavoju sam jednostavno zalegao i odsklizao s ceste. Dok smo slijetali u grabu, skuter mi reče: – Šlampavac jedan, ode mi lak!? – Šuti plačljivko, rekoh i tresnuh u nanos snijega. Iz Dogubayazita, zadnjeg grada prije tursko-iranske granice, krenuo sam rano. Na toj granici smo Vjeran i ja zapeli jer nismo imali carnet de passage ili triptih, što je svojevrsna putovnica za auto, motor ili kamion. Bez tog dokumenta ne može se ući u Iran, Pakistan i još neke zemlje. Dozvolu izdaje HAK u Hrvatskoj. Ovaj puta sam imao sve papire, ali je graničar našao za shodnim da me zajebava jer, kako kaže, nema Hrvatsku u računalu. Big problem, tako uvijek kažu kad žele jednog Homeinija (10000 iranskih riala). Iz principa mu nisam htio dati novac. Rekoh: – Nemaš u toj kutiji zemlju za koju sam ginuo braneći je od dušmana. Bog neka mi oprosti laž.
– Nema, pogledaj, uzvratim mi slavodobitno. U očima mu se vidjela iskra koja je još jednom aktivirala njegov plan o otimačini jednom Homeinija. Kako je sve bilo ispisano na farsiju ništa nisam mogao vidjeti. Znao sam samo da je sve to farsa i da moram biti tvrdoglav, želim li sačuvati imovinu. Zato zaigrah tamo gdje ih boli – na vrijeme.

– Dobro, doći ću sutra ili…, bolje prekosutra. Imat ćeš dovoljno vremena da nađeš moju domovinu u svojoj kutiji. Vidio sam na njegovu licu čuđenje, jer na ovakvog luđaka već dugo nije naletio. E, sad će on na farsiju shvatiti koju je farsu zarotirao. Čim je skužio moj profil, odjednom se poput pop up-a na kompjutoru pojavila Hrvatska. Tek sad sam mu dao Homeinija…
U Tabrizu, četirimilijunskom gradiću s nekadašnjeg Puta Svile, naletio sam na Esfandijara i njegovog sina. Objasnili su mi da moram ostati u Tabrizu, jer je do Astare na Kaspijskom jezeru dalek put preko hladnih planinskih vijenaca. Popili smo dva čaja stoječki i odmah se prepoznali. Esfandijar je svojevremeno na raznoraznim motorima proputovao čitavu Europu. Zajedničkih tema na izvoz. Nakon putnog čaja, završili smo u lokalnoj birtiji i nastavili drmati po čaju. Ne znam koliko je bilo sati, ali sam, ubijen čajem, zaspao kao beba. Nisam spavao u hotelu, već u kući Esfandijara, legendarnog iranskog bikera. To je velika čast na Istoku, srećom, moja karma.

Ujutro dečki nastavljaju u istom ritmu. Dva čaja prije izlaska na sunce, potom još dva putem i peti uz doručak. Pobjegao sam u zadnji čas… Put od Tabriza do Astare, odnosno sela Kondur, ne sliči predodžbi o Iranu. Visoke šumovite planine više nalikuju nekom afričkom predjelu gdje žive gorile u magli. Nakon sedam godina ponovno sam susreo Hussaina. Izgleda bolje nego ikad. Zamolio sam ga da barem jedan dan preskočimo čaj. Bio mi je cilj ne dangubiti, već otići do ribara na Kaspijskom jezeru, kupiti nešto švercane rakije iz Azerbejdžana. Večer sam proveo s njim, njegovim sinom Idenom i kućnim prijateljem Bayramom koji se u više navrata vozio selom na mojem moćnom skuteru. Pogađate, ne uz čaj, već uz vatrenu vodu. Kako im vjera brani alkohol tako ga je bilo više za mene. Zavidni mještani nisu znali da li da mu aplaudiraju ili da ga iz zavisti gađaju kamenjem. Bilo je to kao da meni neko posudi MV Augustu na nekoliko sati, s time što on nije iskoristio priliku da uhvati nekog komada. Sljedeće jutro probudio sam se kao i nakon bezbrojnih noći u Zagrebu. Boljela me glava, skuter je dobio brata blizanca, ulazna kapija bila je dvostruko uža nego prije, uglavnom, mamurluk! Pozdravio sam Hussaina, njegovog sina Idena, Bayrama i djecu te krenuo dalje. Zaustavio sam se u selu Mazuleh, jednom od najljepših mjesta u Iranu. Atmosferom podsjeća na Rastoke, jedino što nema piva. Drmnuo sam opet dupli čaj bez leda i uživao u prekrasnom pogledu. Da me ne čeka još dalek put, možda bih ostao u Mazuleh puno dulje. Ovako sam popio putni čaj, rakiji u inat i nabio gas. Uskoro se pojavila žuta oznaka na armaturi, ukazujući da je vrijeme da posjetim benzinsku.

Kad sam prvi puta tankao u Iranu, pitali su me da li imam karticu za gorivo koja je jedini način da netko tanka svoje vozilo. Nemam. Nit' ću je nabaviti. Srećom, uvijek se nađe netko tko je posudi, a ja platim kešom. Inače, zabrinula me vrtoglava cijena goriva koja je od zadnji puta, 2001., do danas skočila za 120%. Sada jedna litra benzina stoji 40 lipa! Pitam frajera koji toči gorivo: – Gmhh, no dizel, I need benzin! – Pogledao me je kao zadnjeg kretena. – Is it unleaded 95, super 98 or something else, pitah zabrinut za juhu kojom ću hraniti skuter narednih 2500 km. – It's just benzin, good for you motorcycle, reče i utoči za 3,20 kn do vrha. Nakon što je skuter s guštom poklopao prvi tank, više nisam pitao kakvo gorivo mi toče. U Teheran sam stigao nakon što sam noć proveo s radnicima nove crpke u Qazvinu. Motori ne smiju prometovati autocestom. Nikad mi nitko nije uspio objasniti zašto. – Bumo se šverali, upita me skuter. – A nek' kaj, stari, rekoh samouvjereno.

Murja me uporno skidala s autoceste, a ja sam se uporno vraćao na nju. Kako su u radio vezi, četvrti put murjak mi reče na farsiju nešto što bi u slobodnom prijevodu zvučalo: – Koj' ti je vrag? – Fizika! Neka čudna sila vraća me nanovo na autocestu, rekoh samouvjereno. Skuter je samo kimnuo u znak potvrde. Murjak je odustao i pustio me dalje po autocesti.
Taksisti u Istanbulu mogu se sakriti iza pasdarana (kamikaza) u teheranskim taksijima. Vozi se od vrata do vrata, ruke moraš držati u autu da ti je ne otkinu, ljudi pretrčavaju cestu između auta radeći svih deset stupnjeva joge dok zaobilaze iste. Motoristi voze po krovovima auta, autobusi se kreću kao da su jedini na cesti, a između svega toga ulični prodavači mešetare s razno raznim đinđama poput vrhunskih virtuoza. Naravno da sam odmah parkirao skuter u garažu kod Mahin Milani, Iranke koju sam upoznao zadnji put. To što je vožnja taksijem opasna manje je zlo nego lutati bezbrojnim ulicama 12 milijunskog grada.

Osim Mahin, u Teheranu mi je društvo pravila i Marzieh Varafmer, tridesetpetogodišnja redateljica koja me vodala po Teheranu. Marzieh je glumica i redateljica kojoj je zadnji film igrao na Sundance film festivalu. Rekla mi je kako mladi u Iranu žele slobodu, kako ne mrze Amerikance već Busha, kako stoje prema van 100 posto iza svoje Vlade, iako se s njom ne slažu u potpunosti. – Nešto kao tvoj odnos sa Zrinkom (o.p.p. moja supruga), šapnu mi skuter. – Gledaj svoja posla, rekoh ljutito. U Esfahan sam stigao predvečer i, bez razmišljanja, odveo skuter pravo u razgledavanje Šahovog trga, ili nakon revolucije, Imam trga. Skuter je bio oduševljen. Sve si je mislio kako će opet završiti u nekoj prohladnoj garaži i da će se odmoriti od vrućine koja nas je pratila čitavim putem od Teherana do ovog prekrasnog grada iz 1001 noći…. Štanga! Izgubio sam Babakov broj negdje u prtljazi te ostao bez smještaja u Esfahanu. Babak je moj polubrat čija me obitelj posvojila 2001. Nažalost, morao sam čekati drugi dan da se otvore internet kafići, jer mi je njegova adresa u mailboxu. – Idi do vraga, reče mi skuter shvativši da smo u gradu, a da nemamo gdje prenoćiti. – Oprosti, rekoh, ispričavajući se. – Odvest ću te u neki park pa ćemo tamo noćiti pod zvijezdama… i mjesečina je potpuna. – Fućkaš romantiku, odbrusi mi skuter.

Odvezli smo se do prvog parka i zalegli. Nije prošlo dva sata, možda sat, prije pola sata, najviše 15 minuta, a na "prag" su nam stigli stanari iz obližnje kuće. Jedan nosi čaj i halvu od pistacije, drugi vadi motor iz garaže spreman da mi nađe sigurno mjesto za noćenje… To je Istok! Gdje je to moguće doživjeti na Zapadu. Civilizirani svijet zvao bi policiju i zbrinuo nas negdje iza rešetaka, a ovdje je na djelu božanska misija kako pomoći čovjeku u nevolji. Na njihov nagovor završili smo u parku Baghe Ghadir. Tamo pod vedrim nebom kampiraju i Iranci. Svaki slobodan trenutak koriste za roštiljanje i spavanje u šatorima. Tik do policije, mjesto su našla dva Landrovera Defendera i jedan novi Discovery. Englesko-švedsko-srpska kombinacija u Landroverima putuje, odnosno namjerava putovati, godinu dana. Jedan par, Milan i Pia, vraćaju se s dvoje djece u Švedsku, dok je drugi par, Richard i Lina, prodao sve što ima u Švedskoj te traže mjesto gdje će dalje živjeti. I oni imaju dvoje male djece. Grci iz Discoverya su već godinu dana na putu. Akis i Vula snimaju dokumentarac, kao i svi mi. Savršen alibi za pustolove gladne izazova. Nakon što sam pokupio bijesan skuter (netko od policajaca ga je noćas preparkirao) otišao sam do prvog caffe neta prethodno dogovorivši večeru s internacionalnom ekipom.

Ujutro sam otišao u net caffe po adresu, potom do obitelji Yazdashenas. S ocem Rahimom, ženom mu Egblah i njihovim sinom dijelim lijepe uspomene iz 2001., kad smo Vjeran i ja slučajno završili kod njih. Tada su nas prekrasno ugostili, no sad je to prešlo sve okvire normalnog gostoprimstva. U maniri Čire Blaževića kupio sam cvijeće koje je rasplakalo gđu Egblah. Navečer sam otišao s Babakom i Hamidom, njegovim frendom, koji je dan prije imao dva sudara (česta pojava u Iranu), potražit cugu. Preko armenske veze isfurali smo litru i pol konjaka i darovali ih ekipi iz Land Rovera. Ubili smo noć u kojoj je Akis, o kome ću više ispričati u nekoj drugoj priči, jedini dezertirao. Negdje oko ponoći stigli smo nazad kući. Svi me smatraju dijelom obitelji, Babakovim bratom, tako da predamnom hodaju razodjeveni i bez marama. Osjetio sam kakav je život iza zatvorenih vrata, daleko od turističkih vodiča, povijesno-kulturnih znamenosti i trgovaca sentimentima. Dapače, danas ujutro sam se probudio kao Iranac. Otišao sam promijeniti ulje u skuteru nakon 6000 km. Mjesto gdje sam to napravio bilo je isto ono na kojem sam prije sedam godina mijenjao ulje u Buba Mari, kako sam od milja zvao terenac kojim sam tada zajedno s Vjeranom Hrpkom putovao u Kinu. Gazda se prepoznao na fotki i priča je krenula.

– Baš mi je drago da te vidim ponovo. Koje ulje ide u skuter, upita. – Tak' mi je svejedno, rekoh u želji da se osvetim skuteru što me poslao dođavola. – Može 20W40? – Naravno! – Možda ipak 10W40? Gle, na kutiji je slika motora, reče gazda. – Ma, trpaj! Svejedno mi je, rekoh. – Najbolje da napravim neki miks pa ćemo vidjeti, reče gazda. – Zvuči odlično, dometnuh i pogledah skuter koji me umalo pljunuo. – Vidjet ćeš kad krepam negdje u pustinji, kretenu, vidjet ćeš, uzvrati mi ljutiti skuter. Nakon što sam se provozao par krugova po Esfahanu, jednom od najljepših gradova na svijetu, stao sam, izvadio originalno ulje 5W40 kojeg imam ispod sjedala te ga pokazao skuteru. – Vidiš da možeš raditi i pod drugim okolnostima, rekoh.
– Čekaj pustinju, glupane!

Tekst i foto: Boris Veličan