Nakon što sam konačno riješio sve formalnosti na ukrajinsko-mađarskoj granici stao sam na prvoj ukrajinskoj benzinskoj crpki. Ugodno me iznenadila cijena od desetak grivnji što je tek malo više od jednog eura. No, neugodno me iznenadio neobičan način plaćanja kreditnom karticom. Spremnik se ne može kao u ostatku normalnog svijeta napuniti do „čepa“ pa tek onda platiti. Ne. Ovdje se najčešće „pumpadžiji“ mora unaprijed reći koliko litara kojeg benzina želiš i onda to karticom platiš najčešće unaprijed, a rijetko kada nakon „tankiranja“.

Ovakav način domaćini unatoč brojnim sigurnosnim kamerama opravdavaju strahom da će se sa crpke pobjeći  bez plaćanja. Polovično tankiranje mi nije odgovaralo zbog kasnijeg otežanog računanja koliko mi u kojem režimu vožnje skuter troši benzina. U L’viv sam nakon nekih 850 kilometara stigao kasno popodne. Dovoljno rano da gospođi Jasenki iz Čarobnog tima,  koji mi je naljepnicama sponzora i hrvatskom zastavicom ukrasio skuter, po danjem svjetlu fotografiram nekoliko parkova koje ona proučava.

Usred L’viva sam naišao na zgradu koja je zasigurno neki ukrajinski Remetinec. Odmah mi je palo na pamet nije li iza visokih zidova i bodljikave žice možda i njihova premijerka Julija Timošenko ili neka od Ukrajinki koje diljem svijeta protestiraju svojim golim grudima. Čim sam se mašio za fotoaparat, odnekud se stvorio lik u plavom koji mi je jasno dao do znanja da je to zabranjeno. Vjerovatno se bojeći da bi moja fotografija olakšala bijeg zatvorenika!? Kako ne bi bilo baš sve po njegovom, pitao sam ga smijem li snimiti zgradu preko puta zatvora. Razmišljajući neko vrijeme kako bi mi dao do znanja koliko je on bitan faktor u odlučivanju, kimnuo je glavom gore-dolje. E pa evo fotografije bezlične zgrade preko puta još bezličnijeg zatvora u koju se smjestila neka nova pošta i privatni poduzetnik koji prodaje rasvjetu.

Prije mraka navigacija mi je pronašla unaprijed rezervirani Apple hostel u Gazovoj ulici 32. U osmerokrevetnoj sobi te noći sam bio sam što je značilo da mogu hrkati bez bojazni da će me netko od gostiju poput supruge kod kuće cijele noći gurkati. Problem mi je bio gdje preko noći na sigurno mjesto smjestiti skuter. Parkirao sam ga tik ispod prozora gdje sam spavao, a tanki silk koji sam zavezao za motor provukao sam kroz prozor i vezao za svoj prst. Pokušaj krađe bi me vrlo vjerojatno probudio. Osim blokiranja volana i zaključavanja diska prednjeg kotača, za svaki slučaj sam skuter prekrio najlonskom folijom i kamuflirao žardinjerom i pisaćim stolom. Na kraju, pristup potencijalnom lopovu zapriječio je momak iz hostela približivši svoju Ladu staru 23 godine. Prije spavanja sam otišao do obližnjeg lokala popiti jedno lokalno L’vivsko pivo. Iznenadilo me da se među gostima podjednako pije pivo i – votka. Na nekim stolovima čak i u sličnim količinama.

Centar grada je oko deset navečer iznenađujuće pust. Na ulicama jednog od gradova gdje se donedavno igralo europsko nogometno prvenstvo nije bilo niti jedne osobe koja se bavi najstarijim zanatom na svijetu. Mora da su se izmorile tijekom prvenstva pa su sa zadnjim sučevim zviždukom finalne utakmice otišle na kolektivni godišnji odmor. Ujutro sam vidio da je noć donijela kišicu koja nije naudila mom pokrivenom skuteru. Prije nastavka puta za Kijev sam otišao do jedne od mnogobrojnih banaka promijeniti nešto deviza u domaće grivnje. Planirao sam da će mi pola od 100$ koje sam neplanirano dobio od poduzetnika Borisa Zebića, vlasnika tvrtke Amplector, biti sasvim dovoljno za preostale ukrajinske troškove hrane i smještaja. Kao nestvaran san zvuči da te u današnje vrijeme kada sponzora ne možeš pronaći ni sa povećalom, netko na ulici pozove na kavu i iz čistog mira ti preda kuvertu sa 100$ uz poruku: Čuo sam da opet ideš na neki put… Svaka čast. Imaš muda, ali će ti i utrnuti na tolikom putu… Podržavam sve što radiš i evo… ako će ti što pomoći na putu…uzmi ovo od srca. Što reći na ovo osim parafrazirati poznatu izreku. Sponzori, Bog vas poživio sa Borise, da si mi živ i zdrav.

Na izlasku iz samog centra L’viva nabasao sam na ulicu sa skliskim kamenim kockama koja je pravi izazov za kroserice i enduro motore, a kamoli za skutere. Prostor između tramvajske pruge podsjeća na bob stazu. Inače lijep grad potpuno zasjenjuju katastrofalne ceste. Nije ništa bolje ni u Žitomiru, gradu od tristotinjak tisuća stanovnika koji je na pola puta do Kijeva i u koji sam skrenuo pojesti nešto domaće, a nakon bezuspješne potrage pojeo sam samo komad pizze. Ceste koje povezuju gradove su uglavnom dobre, ali pokoja rupa zbog koje poskočite sa sica je sasvim normalna stvar. Prometnice se uglavnom održavaju na poprilično staromodan način.

Jedna kosačica trave koja je zadužena za tko zna koliko kilometara ukrajinske ravnice samo bojom prsluka podsjeća na Stihlovku. Sa 54 godine i mjesečnom plaćom od svega 150 eura je teško  očekivati neki naročiti radni elan i rezultate. Kukala mi je kako s tom mizerijom jedva preživljava. Kada sam ju pitao odakle joj novac za toliko zlatnih zubi, odgovorila mi je da je to još iz nekih boljih vremena Kojih? Pa vjerojatno onih protiv kojih smo se borili.

Kijev je sasvim druga priča. Prilazi gradu i ulice su nešto sasvim drugo. Duh metropole i ulaganje u nju znatno više nego u neke druge dijelove zemlje se osjeća na svakom koraku. Bogatstvo se i pogled možda najbolje osjeća po količini skupih automobila na ulicama. U Kijevu ćete prije sresti Rolls Royca i Aston Martina nego Zaporošca, Volgu ili Moskviča. Kada sam u rano ujutro išao u pekaruvidio kako se još pustom Crvenoarmijskom ulicomFerrarijem i Bentleyem utrkuju dva pripadnika lokalne zlatne mladeži. Po suludoj vožnji kao u akcijskim filmovima ne bih rekao da su čitavu noć baš pili sokove. Nisam ni ja. U Mini hostelu u istoj ulici na broj 43 osim udobnog smještaja, domaćica hostela 23 godišnja Marinaiz Vinice je te večeri sve goste hostela počastila ukusnim besplatnim borščem koji je sama pripremila. Nije ni to sve. Suvlasnik hostela, Nijemac, Joachimiz Dortmunda je boršču dodao i besplatno pivo. Gdje još to sve možete dobiti za četrdesetak kuna? Da stara poslovica ‘ko rano rani dvije sreće grabi nije bez veze sam se uvjerio kada mi je Marina kao prvom koji se probudio tog jutra ispekla i dva jaja na oko…

Ako ikada opet budem dolazio u Kijev neću puno razmišljati gdje ću prenoćiti. Lijepu uspomenu na Kijev je trebalo zamijeniti planom za nekoliko stotina kilometara udaljeni Harkov koji sam zbog jedne Bajagine pjesme a i drugih razloga s nestrpljenjem očekivao. Ali, o završnom dijelu puta kroz Ukrajinu i ulasku u Rusiju u sljedećem nastavku.

Dio gostiju iz hostela s osmjehom na licu zbog besplatne kuhane večere.

Nakon što je sudac 1. srpnja odsvirao kraj finalne utakmice Europskog prvenstva u nogometu po ulicama Kijeva su i dalje ostali posteri koji podsjećaju na tu najvažniju sporednu stvar na svijetu. No nigdje nema tragova pripadnica najstarijeg zanata na svijetu. Možda su kao i nogometaši nakon svih tih “utakmica” otišle na kolektivni godišnji odmor.

Ogroman bezlični asfaltni kružni tok u strogom centru Žitomira.

Zašto se u Ukrajini pije toliko votke? Pa zato što je jeftina! Šest boca “gorilke” od pola litre nakon sniženja stoji oko četiri eura!? Može li jeftinije? Litra za desetak kuna. Kao i kod nas pivo… U Ukrajini uopće nije neobičan primjer da se na ulici šeće s bocom votke kao i kod nas s bocom piva.

Tekst i foto: Vladimir Šplajt