Put iz Gilgita do Khunjerab passa, 4930 metara visokog graničnog prijelaza između Pakistan i Kine, nastavio sam s Akisom i Vulom, Grcima koji su me pričekali u Gilgitu, glavnom gradu Sjeverne regije Pakistana. Akis i Vula putuju već više od godinu dana, a planiraju još barem godinu i pol. Akis je i prije kao auto novinar proputovao gotovo cijeli svijet. Vula, njegova djevojka, bila je plesačica. Uživa na ovom putovanju. Iznimno je simpatična. Da nije Akisova cura, da ja nisam sretno oženjen Zrinkom, da sam šarmantan i zabavan, da je ona Makedonka, da smo se sreli na mjesečini, mislim da bih joj uletio. Ovako nisam.

Vozimo legendarnom Karakorum Highway u smjeru Sosta u jednoj opuštenoj atmosferi punoj međusobne zajebancije. Obzirom da su puno brži od mene u svojem predivnom Land Rover Discoveryu, vozim ispred njih. Ponekad, čisto šege radi, naglo stanem pa krenem, što je na skuteru mačji kašalj. No, zaustaviti 3,5 tone težak Land Rover i ponovo krenuti uzbrijeg, nešto je drugo. Put nas je doveo u Karimabad gdje smo odlučili prenoćiti. Tu smo Akis i ja provjerili pritisak u gumama na mom ultramoćnom skuteru Apriliji Scarabeo. Po prvi put od kad sam krenuo na put. Prva je bila na 1,5 bara, umjesto 2,1, stražnja je bila na 2,0 umjesto na 2,2 što nije tako loše ako izuzmemo čavao koji mi je zapiknut posredini iste. Fućkaš čaval dok god guma ne gubi pritisak, bio je način na koji sam popravio tu stražnju gumu. Akisu nije bila jasna takva ležernost pogotovo što nisam imao niti jednu rezervnu gumu, a novu gumu najbliže mogu kupiti u Turskoj.

Gle, da mi je netko dao snow board otišao bih na prvom valu koji bi došao, glavno da putujem!? rekoh. 'Ti si… otišao!' reče Akis te mi ipak napumpa gume svojim ručnim kompresorom kojeg je spojio negdje u to čudo od Land Rovera. Nakon toga smo večerali u jednom boljem hotelu gdje sam se, umoran od puta, srušio na pod sobe i zaspao.
Ujutro su nam servirali doručak na krovu hotela s kojeg se pruža odličan pogled. Natrpali smo se pekmeza i friških peciva te odlučili izbliza pogledati staru utvrdu Baltit. Dok su Akis i Vula trabunjali o utvrdi, ja sam razmišljao kako to da sam se, nakon što sam se napokon dočepao sobe s finim krevetom, probudio na podu. Krajnje je vrijeme da prestanem uživati hašiš.

Došao je trenutak rastanka s Akisom i Vulom. Grci se vraćaju južno u Pakistan te potom nastavljaju na istok prema Indiji. Doručkovali smo u PTDC-u Sost ispred kojeg smo noćili u šatoru i obećavali si međusobno da ćemo se još vidjeti, kad tad, negdje, u ovom ili onom životu. Da prekinem taj tužan trenutak, jer sam ih uistinu zavolio, pitao sam: 'Ime Makedonija' da ili ne?? 'Ja sam Grk i moram reći NE! Opet, razumijem te ljude da im treba ime zemlje. Bilo bi OK da stave neki prefiks, npr., Zapadna Makedonija ili tako nešto' reče Akis. Tada sam, suosjećajući s Makedoncima, zapjevao jednu divnu makedonsku pjesmu nakon koje se u planinama sjevernog Pakistana još dugo čuo smijeh divnog Akisa i simpatične Vule.

S tugom u očima ostavio sam svoj moćni skuter na parkiralištu PTDC-a, zadnjem mjestu prije pakistansko-kineske granice. Zajedno smo prošli 10 000 kilometara u jednom smjeru i služio me bolje nego ja njega. Moram priznati, na prvi pogled mi se vizualno nije svidio, možda ni na drugi, međutim, povjerenje koje sam u njega stekao danas je najbitnija stvar na svijetu. Tek na treći pogled sam se uistinu zaljubio u njega. Na korak smo od cilja ekspedicije. 380 kilometara me dijeli od Kašgara. Da bih prešao tih 380 kilometara, Kinezi me traže 1000 dolara, što mi je bilo previše. Meho, kako me zamolio da ga odsad stalno zovem, pogledao me svojim mačjim očima i rekao:

'Konačno ću se par dana odmorit od Karakorum highwaya. Osim što mi je zapiknut čaval u zadnjoj gumi, svi dijelovi me bole. Hvala Kinezima što traže toliko para za vožnju po njihovoj grudi…' reče Meho. Tih 380 kilometara od granice do tog najznamenitijeg grada na Putu Svile, ovaj put sam, za razliku od 2001. godine., odlučio preveslati NATCO autobusom. Rezervirao sam mjesto u omanjem autobusu s 15 mjesta. Osim mene, u autobusu su bila dva priglupa Japanca (kasnije o tome), desetak Pakistanaca i jedna Ujgurkinja koja je iz Pakistana šverala pun k….c (kurac, o.a.) kutija punih raznorazne robe. Njoj je odmah pozlilo od visine i mnogobrojnih zavoja, a pomalo i od pogleda na provaliju poniže KKH-a. Jadna, čitavo je vrijeme podrigivala na suho i držala vrećicu u rukama. To nije spriječilo tih desetak Pakistanaca da ne puše.

Obzirom da je ta Ujgurka bila otresita od samog početka (homina vulgaris zajebanitis zapopizditis), i ja sam odlučio zapaliti cigaretu. Nakraju su i Japanci zapalili cigarete tako da je gospođa konačno povratila. Taman kad je napunila vrećicu bljuvotinom, dogodilo se nešto što ću pamtiti dok živim. U svim vodičima se spominju Marko Polo ovce na Khunjerab passu, ali ih nitko nije vidio u zadnje vrijeme. Te ovce, koje je Polo prvi predstavio Zapadu, imaju ogromne višestruko zavinute rogove, svijetlu dlaku i kila kao prosječna Zagorka pet godina nakon udaje. Odmah sam zaustavio autobus te izjurio s kamerom van. Desetak minuta ovog materijala svugdje vrijedi iznimno mnogo, osim na HTV-u. Preskočio sam Ujgurku koja je sva plava hvatala kisik (što je na 4900 metara nadmorske visine uzaludan trud!) te sretan ušao u autobus. Malo je falilo da ju ostavimo na prijevoju…

Na kineskoj su granici glupi Japanci na vidljivom mjestu izvadili novu knjigu Dalai Lame. Ta provokacija, nenamjerna, glupa, idiotska, stajala nas je višesatnog pretraživanja čitavog autobusa. Čak su i pastu za zube istiskivali… 'bem ti glupost! Zbog toga smo u Taškurgan stigli navečer, a u Kašgar tek iza ponoći. Opet sam, igrom slučaja, pogodio na Sunday market, najveći bazar u Aziji. Svake nedjelje se okupi 50 000 ljudi. Što se promijenilo od 2001. godine kad sam zadnji put bio u Kašgaru? Prvo, cesta od granice posve je nova i odlična, drugo, službenici (vojska, policija, graničari) sve redom manjinsko Han stanovništvo, umiru od ljubaznosti koja im je dekretom nametnuta od strane centralne vlade, zatim, Sunday market je prepolovljen, životinje su makli sedam kilometara van grada, dok su ostale pizdarije na starom mjestu. Što se nije promijenilo? 'Seman' hotel! Isti je kao i 2001. godine.

Bivši ruski konzulat jeftina je rupa u kojoj se nikome ne radi. Većinsko ujgursko stanovništvo i dalje ne kuži što znači ljubaznost. Pivo i dalje šmeka nakon apstinencije u Iranu i Pakistanu. Popio sam ih nekoliko. Gulkiz Kurban, djevojka koja radi u 'Seman' hotelu, vodila me unaokolo objašnjavajući mi planove za život. Traži marljivog, vrijednog, inteligentnog, zgodnog, šaljivog, nježnog muškarca za kojeg bi se udala. Ako ste se prepoznali, pošaljite mi mail na bvelican@yahoo.com!

Ona zauzvrat nudi nevinost i neke obiteljske goblene. Gulkiz me vodila po Kašgaru objašnjavajući mi kako ljudi žive. U toj najzapadnijoj kineskoj pokrajini gotovo 90% stanovništva su muslimani, od toga većina Ujguri, premda ima Tadžikistanaca, Uzbekistanaca, Kazahstanaca i ostalih. Han Kinezi, one koje mi smatramo 'pravim' Kinezima (kose oči, ne znaju engleski, ima ih puno, rižina polja, kung fu), čine desetak posto populacije, a drže 100% svega što je bitno ? sudstvo, policija, vojska, sve redom sredstva kojima se može kontrolirati masa. Još im nedostaje religija kojom bi u potpunosti pokorili ovaj dio svijeta poznat kao Great game (Velika igra; Rusi, Kinezi i Britanci u borbi za prevlast nad ovim teritorijem). Naravno, većinsko stanovništvo nije sretno u zadanim okolnostima. S jedne strane dobivaju injekciju modernizma i ubrzanog razvoja, s druge strane moraju gledati statuu Mao Ze Dunga na glavnom trgu kako rukom pritišće narod.

'Gulkiz, i mi Hrvati smo oduvijek bili pod nečijom rukom. Toliko dugo da sada, kada smo konačno samostalni, ne možemo podnijeti breme samostalnosti pa smo odlučili sve što imamo, šume, more, rijeke i jezera, podijeliti unutar jednog divnog konglomerata Germana, Romana i Anglosaksonaca kojeg oni koji govore suprotno od onog što misle zovu EU' rekoh. 'Zašto se ne udružite s Kinezima, gle koliko ih ima!?' reče Gulkiz iz perspektive Ujgurke. 'Ne znam, da je drug Tito živ siguran sam da bi to bio naš put i to bez skidanja gaća' rekoh zamišljen i tupog pogleda usmjerenog u polovicu goluba koji je plivao u juhi koju sam jeo. 'Znaš tko je bio Marko Polo?' pitah. 'Da, Talijan koji je s ocem i stricem putovao iz Europe u Kinu' reče. 'Znaš da je golub simbol mira?' postavih retoričko pitanje. 'Znam, kao što su i krugovi simbol Olimpijskih igara. No, krugove nemogu pojesti, a goluba mogu!' reče mudra Gulkiz poučavajući me o relativnosti simbolike i realizma.

S Gulkiz sam obilazio grad preživajući simbol mira te otvorio mnoge teme. Nakon toga otišli smo na čaj. Dok sam rukama gestikulirao u nedostatku riječi, Gulkiz me upita za prsten s kosturskom glavom kojeg nosim na prstenjaku desne ruke. Bila je to prva žena kojoj se svidio taj prsten. Rekoh joj da isti takav nosi Keith Richards. Nije reagirala, pa sam rekao Rolling Stones. Blijedi pogled. Brad Pitt? Paris Hilton?…

'Kako si mi ti?' upita me nježnim glasom moja draga dok joj se slika raspadala na monitoru ekrana u internet caffeu hotela Seman.

'Pa, OK, valjda. Još jednom sam stigao do cilja ekspedicije!' rekoh.
'Čestitam! Šteta što su ciljevi tvojih ekspedicija tek polovica putovanja' reče Zrinka znajući da se Meho i ja cestom vraćamo kući.
'Mislim da imam materijala za dobar film!' rekoh nakon što su mi u glavi proletjele neke scene s puta.
'Marla pita za tebe'
'Kako je ona? Bit će mi u filmu. Vjerojatno zadnji kadar prije odjavne špice' rekoh.

'A, kako bi bile!? Fališ nam!' reče mi i slučajno potegne kabel video linka tako da sam nakratko vidio strop naše obiteljske kuće, potom njezine šlape da bi se na kraju na ekranu ponovo pojavilo njezino sjetno lice.
'Zrino, kako napreduju radovi na kući?'
'Loše, još nisu ni počeli!'
'Jebiga!'
'S kim se družiš u Kašgaru?'
'S jednom djevojkom koja radi u ovom hotelu. Zrino, daj zamisli, ta djevojka ne zna za Rolling Stonese, nikad nije čula za Paris Hilton ni za Brad Pitta… u kojoj vukojebini se nalazim!' rekoh još uvijek pun dojma.
'Možda im je bolje nego nama. Čuješ, idem, Marla mi se budi. Čuvaj se! Javi mi se iz Pakistana, volim te!'

'I ja tebe volim!'
Još neko vrijeme buljio sam u iznimno ružan wall paper na ekranu i razmišljao o udaljenosti koju trebam prijeći da bih se vratio kući. Pokušavao sam vizualizirati cestu, ljude, događaje. Osjetio sam se usamljen, ostavljen jer tako želim, na drugom kraju svijeta. U tom trenutku čovjek koji je čitavo vrijeme sjedio meni s desne strane reče na čistom hrvatskom:
'Jesi li ti Boris Veličan?!'
I prije nego li sam uspio savladati šok, čovjek nastavi:
'Ja sam Jasen Boko, putujem Azijom, ustvari Svilenom cestom, ali iz smjera Pekinga. Profesor Darko Lukić mi je rekao da si u centralnoj Aziji i da te potražim. Dao mi je neki broj telefona, ali se nitko ne javlja. Mislim da je išao 91 3487 pa neke dvojke.
?J… te led!' rekoh.

Tekst i foto: Boris Veličan

 

Uskoro i šesti, ujedno i zadnji nastavak Borisove avanture.