Nakon Yazda i Kermana počinje pustinja. Prava noćna mora. Vjerojatno je Malnar upravo ovdje dobio ideju za naziv svojeg noćnog show-a, premda sam skloniji vjerovati da se to dogodilo kad je shvatio koliko je njegov novinarski posao ustvari opasan. Pustinja.

Nigdje ničega (čak ni magle genijalne Jospie Lisac) osim kostiju mrtvih deva i pokojeg razlupanog kamiona čiji je vozač preselio u edenske vrtove. Bilo je kipuće, monotono i sablasno tiho. Jedini zvuk činio je otvor za zrak na mojoj kacigi. Bam, grad kojeg je Bog dobrano protresao 2003. godine, čekao me daleko u pustinji blizu Afganistanske granice. U strašnom potresu, na sam Božić 2003. godine, grad je izgubio trećinu svog stanovništva… U Bamu sam ostao dva dana, premalo da bih naučio ponešto o povijesti ovog prekrasnog grada u srcu pustinje Dasht-e-Lut, opet, previše da ne bih osjetio patnju i bol lokalnog stanovništva. Nema nikoga tko nije nije izgubio brata, sestru, mamu ili dijete… jedna od najtužnijih scena u mom životu bilo je snimanje obilaska mjesnog groblja, posebno izgrađenog za žrtve velikog potresa iz 2003. godine. Jedna majka plakala je na grobu svoje obitelji. Izgubila je četvero djece, muža i roditelje. Nisam mogao snimati. Knedla u grlu bila je prevelika. Od 120 tisuća stanovnika, 45 tisuća ih nije preživjelo tih kobnih sedam sekundi potresa…na dan kada se slavi rođenje Isusa Krista. S Muhamedom, koji je igrom slučaja preživio potres, obilazio sam staru utvrdu od blata koju sada pokušavaju restaurirati. Iskreno, jebe mi se za to blato, ali gore spomenuta žena dala mi je razmišljati o životu i njegovoj prolaznosti.

Gospodin Smrt čeka Vas u cigli koja pada s krova, u cigareti koju pušite, u čašici koju uporno srčete, u kamionu koji Vam dolazi u susret, u 5000 eura koje Vam netko duguje, u ljubomornom susjedu, u ugrušku krvi koja se ne može provući kroz klijetke. Ako ste toga svjesni, počet ćete živjeti drukčije, počet ćete voljeti bližnje počet ćete, ma… zaboravite. Zapalio sam svijeću za tisuće duša, pomolio se svom Bogu te napustio grad mrtvih.
Od Bama do Zahedana, odnosno Mirjaveh (iransko-pakistanske granice), pratila me obavezna policijska pratanja ili eskort, kako to ovdje kažu. 400 kilometara putovali smo cijeli dan jer se pratnje izmjenjuju svakih tridesetak kilometara, odnosno od kontrolne postaje do kontrolne postaje. Bilo je kipuće i znojio sam se čitavo vrijeme. Iako preporučuju piti vodu iz tvornički zapakiranih boca, nisam imao izbora. Pio sam sve što su mi putem ponudili. Ponekad je voda bila toliko sivo-smeđa da je izgledala kao da su je izvadili iz wc školjke nekog javnog wc-a. U svakoj policijskoj stanici viđao bih Afganistance koje su uhvatili u pustinji pri pokušaju ilegalnog prelaska u Iran. Uglavnom su šutjeli i sjedili. Čučnuo sam kraj njih i pio vodu. Razgovarali smo pogledima. Ja sam im poželio da nađu svoje mjesto pod suncem gdje će im život biti bolji nego u rodnom Afganistanu, oni meni sretan nastavak puta. Na iransko-pakistansku granicu stigao sam posve izmoren.

Ostavio sam španjolski par i jednog Australijanca da se gombaju s birokracijom u pokušaju da dokažu da su u pravu, što je ovdje unaprijed izgubljena bitka. Kroz pustinju Belučistan, jednu od najopasnijih na svijetu zbog narko rute Afganistan-Pakistan (Karači) u svijet, putovao sam isprva polako. Cesta je posve sjebana. Motor je brujao, kilometri su se topili baš kao i moji obrazi, cesta se nemilosrdno pružala dalje i dalje iza svake uzvisine…u jednom trenutku sam zastao. Više nisam mogao. Teško sam disao. Skinuo sam kacigu i ugledao neko čudno biće, svo smoždeno, ispijeno, baš poput Mislava Bage. Užas, polio sam se zadnjim kapima vrele vode i nastavio voziti. Bio sam žedan i nakon 6 litara ispijene vode. Prašina mi se keljila na čelo ili ćelo, žmirkao sam na oba oka i držao gas odvrnut do daske. U jednom trenutku, kad sam mislio da više ne mogu, pojavila se ona. Fata Morgana!
U tom trenutku, zadnjem prije nego li ću umalo izgubiti glavu, shvatih da Fata nije moja poznanica. Skužio sam to po tome što mi je nudila usranu Colu umjesto hladnog pivkana. Tako se kurva razotkrila. Htio sam ju pregazit skuterom, ali je nestala kako se i pojavila.

Tek tada sam spazio da je na cesti oveća dina pružila svoj krak i da sam korak pred njim. Jurim 120, ne sjećam se kad sam se vratio na cestu, trgnem se i ugledam pijesak. Prekasno za kočiti…nabijam gas i letim, letim, letim…u jebeni pijesak! Dok vadim glavu iz pijeska, čujem Fatu Morganu kako brlati vozača iz suprotnog smjera koji švera kanistere iranskog goriva. Uzalud sam mu vikao da tera tu kurvu od sebe, kad čovjek voli Colu i ne pije alkohol.
Lokalno Beluči stanovništvo sugeriralo mi je da napravim prećicu kroz pustinju od blata. Tako je počelo moje 350 kilometara dugo putovanje kroz dvije boje, plavu, neba, i smeđu, osušenog blata. Vozio sam 120 km/h i urlao od sreće. Takav osjećaj slobode nisam dosad doživio. No, sve što je lijepo kratko traje. Već u Quetti dobio sam opet eskort koji me pratio naredna tri dana do Islamabada, glavnog pakistanskog grada. U ta tri dana promijenio sam pedesetak pratnji jer svaki gradić ima svoju jurisdikciju. I dalje sam pio smećkastu vodu i držao ručicu gasa odvrnutu gdje god je to bilo moguće. Vlada je dala vojsci i policiji odriješene ruke u nastojanju da sačuvaju stranca za vrijeme putovanja kroz Pakistan u tolikoj mjeri da mi je ponekad bilo neugodno kad su znali pendrekom klepiti nekoga tko mi se suviše približio.

Loš osjećaj, VIP osoba koja to ne želi biti. S tim mislima sam se u selu prije Dera Ghazi Khana zabio u motornu rikšu koja mi je oduzela prednost. Da ne udarim u ljude koje je nevješti manijak vozio, stisnuo sam kočnice i odmah pao. Skuter je odsklizao i putem otkinuo prednji kotač na rikši, ja sam natukao koljeno i rebro te završio u štandu s lubenicama. Da je netko htio, ne bi to uspio snimiti za neki Jackie Chan film. Ustao sam u bolovima i odmah objasnio policajcima i stotinama okupljenih da sam OK. Skuter je bio zgreban, ali i dalje u voznom stanju. Sve se dobro završilo, mislio sam si u sebi. Bojao sam se stati negdje i prenoćiti jer bi mi se mišići mogli ohladiti i ukočiti. Bolje da mi se to dogodi u Islamabadu gdje imam "sigurnu kuću". Zato sam nastavio voziti te nakon 25 sati neprestane vožnje i prijeđenih 1100 kilometara napokon stigao u glavni grad. Tamo me čekala obitelj Azhar.
Umjesto da se odmorim, nakon dvadeset i pet sati neprekidne vožnje na skuteru, čim sam stigao kod obitelji Azhar napravili smo plan kako propustiti još jednu noć. Arieb Azhar studirao je i živio u Zagrebu 13 godina. Ustvari, više se bavio muzikom nego filozofijom i lingvistikom što ga je oplemenilo na jedan drugi način.

Iz Islamabada, glavnog pakistanskog grada, Arieb i ja smo pošli u Lahore, kulturno-političko srce Pakistana. Šestmilijunski grad vidio sam samo po noći. Grad živi 24 sata pa smo odabrali da ćemo živjeti po noći, ako ništa drugo, onda zbog velikih dnevnih vrućina. Većina gornjeg srednjeg staleža s kojim smo se družili, u kući ima A/C uređaje i po nekoliko ventilatora što u kombinaciji sa zamračenom sobom tvori idealnu podlogu za cijelodnevnu sijestu. Čim smo stigli u Lahore, Arieb me odveo u Shah Jamal, sufi hram gdje svakog četvrtka stotine, ako ne i tisuće, ljudi slavi na grobu svetog čovjeka (jebiga, zaboravio sam mu ime, ali sam imao čast da, kao jedini stranac, stavim cvijeće na njegov grob). Sviraju se bubnjevi, skače se satima dok se ne postigne potpuni trans. Nikad u životu nisam vidio, mama oprosti, i popušio toliko jointa kao tamo. Svi su imali, svi su rolali, svi su dijelili. Nakon petog jointa pokušao sam odbiti narednih petnaest, ali mi nisu dozvolili. Rekli su mi da nisam trebao doći na ovo sveto mjesto ako ne sudjelujem u potpunosti, makar to značilo da se razbijem ko kanta od drogulje. Nakon dvadesetog jointa, ostavio sam kameru da sama snima. Radila je to bolje nego ja. S Ariebom sam zapalio 21. joint i ubrzo prešao na onu stranu…

U dva popodne netko je pozvonio na vrata Foadove kuće, Ariebovog friend kod kojeg smo spavali. Bila je to moja kamera koja mi je snimila odličnog materijala. Nakon što smo se razbudili, otišli smo u EyeBee, studio u kojem Arieb montira glazbeni putopis Salaam Balkan kojeg je snimio lani u Bosni i Hrvatskoj. Na istom mjestu gđa Nigath daje satove klasičnog katakh plesa, jednog od najljepših plesova koje sam vidio. Osim što mi je otplesala jedan ples za kameru, zamolio sam je da mi pokaže neke korake. Pitala me da li već išta znam. Kako da ne, rekoh, pustih Honky tonky woman i počeh glavom udarati o plafon gdje mi je ventilator umalo otkinuo glupu glavu. Reče da sam izgubljen slučaj, ali…
Ariebovi prijatelji, od kojih jedino ja sviram k…u, a ne neki instrument, pjevali su i svirali do u sitne sate. Opet smo se dobrano napljugali, oni jer su muzičari, ja….jer sam sufi!
U Islamabad sam se vratio nakon nekoliko maglovitih noći u Lahoru. Ljudi u busu kojim sam se vozio prema glavnom gradu nisu skužili da sam sufi pa sam se odlučio pretvarati da nisam. To je navodno veličina sufija koju sam netom izmislio, a koju će moji sljedbenici prihvatiti kao dogmu. Kod Ariebovih roditelja osjećam se kao doma, jedino što kod kuće nemam toliko posluge koliko ih ima u obitelji Azhar.

Lagao bih kad bih rekao da mi se nije svidjelo živjeti tih nekoliko dana kao britanski kolonijalist. Čak sam počeo piti čaj u pet popodne. S Aslamom, čovjekom od velikog ugleda u Pakistanu, napravio sam vrlo dobar intervju. Tema je bila podizanje razine edukacije u Pakistanu kao jedinog relevantnog puta prema napretku društva, ne kao konzumentskog, već kao humanog. Pakistan ima pet velikih provincija, nešto kao ogromnih županija, i svaka ima svoj jezik. Vrlo vjerojatno će se trebati pojaviti neki Aleksandar Makedonski i presjeći taj gordijski čvor jednom za svagda. S Aslamom sam pričao i o ulasku Hrvatske u EU. Tvrdi da je to novčić koji, naravno, ima dvije strane. S jedne strane ćemo profitirati, s druge izgubiti humanost i postati čisto konzumentsko društvo bez duše. Sjeća se da je 2002. godine, kad me posjetio u Zagrebu, još uvijek doživljavao Hrvatsku kao jedan od posljednjih bastiona humanog društva. Nisam mu imao srca reći da smo od tada uvelike otišli u krivom smjeru čak i prije ulaska u taj divan konglomerat Germana, Romana i Anglosaksonaca.

Došao je dan kad sam krenuo na najljepšu dionicu puta – KKH (Karakorum highway)! Ta cesta prati nakadašnji Put svile kojim je putovao veliki Marko Polo. Neću o Marku Polu jer sam obećao Miri Brankoviću, glavnom uredniku Dokumentarnog programa HTV-a, da ću se više baviti današnjim ljudima na putu. On, naime, priprema projekt o Marku Polu. Bilo je to u vrijeme kad mi je rekao da moj projekt, zabavni putopis "Odavde do tralala", ima zeleno svijetlo na telki. Ja sam svoju riječ održao, on, nažalost, nije. No, vratimo se KKH-u. Cestu su zajedničkim snagama izgradili Kinezi i Pakistanci sredinom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Cesta kreće sjeverno od Islamabada sve do Kine. Jedini je to mogući put kojim se može iz Pakistana preći u Kinu. Put prati većim dijelom rijeku Ind koja se čitavo vrijeme nalazi duboko u kanjonu. Cesta je urezana u strme stijene i smatraju je osmim svjetski čudom. Ja ju smatram najopasnijom, ali najljepšom cestom koju sam dosad vidio. Ovaj puta su me poštedjeli police eskorta iako se smatra da od grada Mansere pa do Gilgita, glavnog grada Northern Areas of Pakistan, put nije siguran zbog fundamentalista. Posebno je opasno putovati noću. Točno na pola puta do Gilgita nalazi se grad Besham, jedno od središta zagriženih islamista. Tu sam odlučio prespavati. I Istina je što pričaju. Odmah su me napali sa svih strana, prvo večerom na njihov račun, potom osmijesima od kojih sam se jedva obranio. Kad je počela priča o tome gdje ću prespavati, ponio sam se kao Cezar – divide et impera! Odlučio sam prespavati kod Rane, Ariebovog prijatelja koji ima prekrasan mali hotel. Čim sam došao, Rana je rekao da je pravo vrijeme za zapaliti joint. Jebi ga, što sam mogao, povukao sam nekoliko dimova i time izbjegao da ga uvrijedim kao domaćina….

Uskoro četvrti i peti nastavak putopisa.

Tekst i foto: Boris Veličan