Poput pravog profesionalca, odnosno, kao da sam dobro plaćen, zbog posla sam nakratko prekinuo dvomjesečni godišnji odmor te se vratio u Zagreb. Ima nešto odvratno u tome kad dođeš u Zagreb prije jesenjih kiša. Nisam mogao odmah do redakcije. Vrijeme je bilo za maškare koje mi uvijek razbiju monotoniju.

Tekst i foto: Boris Veličan

Sjeo sam u svoju Toyotu Land Cruiser te krenuo "kruzati" po gradu. Otvorio sam sve otvore na autu, sve prozore, onu rupu na krovu kroz koju te sunce prži pa ne kužim čemu služi ("šiberdah", o.a.), čak sam bez veze otvorio i poklopac od goriva, potom raskopčao košulju, nabio cvilje i odvrnuo Thompsona do te mjere da je desni zvučnik u vratima počeo neugodno krčati. Na benzinskoj sam natočio do vrha, čak litru- dvije više od toga, dajući do znanja da me boli dupe koliko košta dizel za moju mrcinu od dvije i pol tone. Dok sam na blagajni plaćao u gotovini, jedan od djelatnika je čistio dizel koji se slijevao niz zadnji kraj mog auta. Kupio sam još neki porno DVD, nekoliko slatkiša za dijete i krunicu, da mi Bog oprosti. Negdje oko trećeg kruga po centru nisi znao tko više krči ? Thompson ili desna vrata. Čuo sam komentare po ulici od onih urbanih kitova za koje nikako ne mogu skužiti jel' se meću u guzicu ili samo tako izgledaju:
"Gle seljaka!",
"Zbog ovakvih nas svijet gleda kao retardirane Balkance!",

"Joj, zgadio mi je kavicu, dinaridni primitivac!"

Obožavam te metroseksualce. Sliku, koju sam stvorio kruzajući po gradu, u kojem su ostali samo oni koji rade ili nemaju para (često oboje) ti ženskasti polumuškarci preziru do srži. Malo je nedostajalo da u četvrtom krugu izletim van iz svojeg terenca i razbijem par glava, onako, čisto, kao zagrijavanje za jesensku shemu, ali nisam. Dio Thompsonove pjesme spominjao je neku Svilaju i Petrovo polje što mi je zaokupilo pažnju. Čovjek tako srčano pjeva o tome da je sjebao i drugi zvučnik, odnosno, onaj u lijevim vratima. Parkirao sam pola na pješački prijelaz, pola na zelenu površinu te izvadio auto kartu koju je EPH dijelio u prošlom broju. Petrovo polje nisam našao, ali Svilaju jesam. Nalazi se između Knina i Sinja, baš tamo gdje vas vodi ovaj tekst…
"Halo?"
"Bok, Borise! Kako si?" upita me glavni urednik kao da ga zanima.
"Čuj, daj mi sredi neki prijevoz. Išao bih do Sinja" rekoh ne odgovarajući na kurtoazno pitanje.
"Ja sam u Voloskom, snimamo neke quadove. Daj dođi u redakciju. Tomić će ti dati ključeve pa pokupi motor" reče moj glavni.

"E, super!"
"Kaj ima u Sinju?"
"Nešto odvratno što je napustilo Zagreb, odnosno" ja!?
"Ha, ha, ha! Uzmi račune. Sretan put!"

U redakciji sam dobio neke ključeve koje su jedva pronašli. Odmah sam se spustio u garažu do parkirnih mjesta Moto kluba. Tamo je bila neka nadrkana Honda od 500-600 kubika i Gilerin maxi skuter. Kako na privjesku ključeva nije ništa pisalo, razmišljao sam što su mi dali. Obzirom da već 10 godina pišem za Auto klub i Moto klub, ponadao sam se da su mi dali Hondu. Zajašio sam srebrnu mrcinu i pokušao ugurati mali crni ključ. Kako nije lagano ušao, nabio sam ga dlanom, sve iz uvjerenja da je to baš motor kojeg mi je srihtao Glavni. Ključ je ušao, ali ga nisam mogao krenuti.
"'Bemti mater!" prosiktao sam pokušavajući izvaditi ključ i brave tog prekrasnog motora. Šta je – tu je, opet su mi dali skuter. Ponovio sam proceduru s ključevima na Gileri, ali ni tu nisam bio veće sreće.
"'Bemti mater!" ponovio sam na sav glas. Kako sam bio sam u podzemnoj garaži, jeka mi je moje "'Bemti mater!" vratila u tri navrata. Tu sam popizdio. Nazvao sam Glavnog i pitao gdje je moj motor za put u Sinj. Na brzinu mi je rekao da je parkiran vani, kraj ureda, odnosno tik do caffe-a "I", zagrebao mobitelom po jakni (što stvara dojam smetnje na signalu) te prekinuo vezu. I što me tamo dočekalo?

Nakon 10 godina pisanja za Auto klub i Moto klub, moj Glavni mi je ostavio skuterčić kojeg redakcija ima na maraton testu. Kompletno obučen i obuven u vrhunsku moto opremu, bio sam dva puta veći od tog skuterčića. Kad sam sjeo na njega, noge su mi se klatile po podu. Nekolicina dežurnih novinara, pijanaca i onih koji su na tom putu, od srca se nasmijala tom prizoru. Spustio sam vizir, još jednom rekao "'Bemti mater!" te krenuo starom cestom preko Plitvica, Udbine i Gračaca na Knin.

Prvu predrasudu, onu vezanu uz vozna svojstva ovog Adlya od 125 kubika srušio sam odmah, drugu, onu o krajoliku kojeg je opjevao Thompson, nešto kasnije. Dakle, taj skuterčić je pravi mali zmaj. Da se imalo razumijem u motore, sad bih napisao detaljnu analizu ciklistike i motorike malog Adlya, ali o motorima znam jako malo. Više ih tretiram kao prijatelje nego kao prijevozno sredstvo. Tako smo se moj mali prijatelj i ja popeli na Kninsku tvrđavu i oslobodili Knin. U restoranu na vrhu tvrđave ljubazna mi je konobarica skrenula pažnju na to da sam zakasnio četrnaest godina, tri tjedna i dva dana.

"Vrijeme je relativno!" rekoh osjećajući se kao da sam uistinu oslobodio Knin. Za taj osjećaj, koji je meni urođen, drugi ljudi troše kokain i ecstazy. Nakon što smo oslobodili Knin, put dalje nas je odveo prema Sinju. Meni s desne strane nalazila se planina Svilaja. Cesta je predivna. Podsjetila me na one prekrasne ceste u Americi koje nikad nisam vidio, osim na filmu. Vozio sam se 80-90 km/h uživajući u krajoliku. Dolje krš, gore plavo nebo. Normalno je da, kad se ovdje rodiš, u startu imaš bolju poziciju za borbu kroz život. Od malena se jebeš s vjetrovima s Dinare, gleda te planina Svilaja, a bose noge ti razdire oštro kamenje. Pa je normalno da, kad naletiš na nekog metroseksualca s asfalta, pojedeš ga za doručak. U Sinj sam stigao predvečer. Preko Dube, drage poznanice, dobio sam kontakt od Josipa Malbaša koji poznaje moto scenu u Sinju. Našli smo se u caffe baru "Riders" u samom centru. Josip mi je objasnio da postoji nekoliko kafića gdje bajkeri u prolazu mogu pronaći domaće bajkere. Osim "Raiders" caffea, tu je "Pantera" i "bROCKva caffe" (valjda je gazdi nadimak Brokva!). Nisam gubio vrijeme. Čim mi je jedan bajker imenom Zvonko Bilić Billy ponudio prenoćište, brzinom Doloresinog uleta u Dikanov stan ostavio sam stvari u njegovom četverosobnom te krenuo na posao zbog koje trpe moja jetra, obitelj i vjera. No, posao je posao, a trebalo je temeljito proučiti sve te birtije. Za svaki slučaj, ostavio sam skuter ispred njegove zgrade.

Tek sam nedavno, nakon devet mjeseci, ponovo dobio vozačku za motor pa nisam želio riskirati. Vozačku sam izgubio u Dubravi, jedne studene noći oko pola tri ujutro. Naime, vozio sam pripitog konobara iz caffe bara "Rio" od casina "Admiral" do njegove kuće. Zaustavila nas je murja. Još bi nam oprostili par pivica i njegovo ne imanje šljema, ali kad je jednog od njih moj konobar Davor našiljio šakom u pičku, tu su stvari malo izmakle kontroli. No, to je stvar prošlosti. Danas sam čist po tom pitanju kao većina celebritya kad se vrate iz klinika za odvikavanje. Više nikad neću voziti pijane konobare kući! Više nikad neću voziti pijane konobare kući! Više nikad neću voziti pijane konobare…

Billy vozi staru Yamahu iz osamdesetih s ručno izrađenim auspuhom. Uistinu jedinstvena melodija. A, na moje iznenađenje, to je tek prva u nizu ugodnih melodija koje sam slušao te večeri-noći-jutra! U "bROCKvi" pegla čisti rock'n'roll. Djevojka za šankom, Zrinka, razlog je zbog kojeg mnogi koji nisu bajkeri dolaze upravo u taj kafić. Kad ti donese hladnu pivu ne možeš skrenuti oči s nje. Ja sam nataknuo crne cvilje te u miru zjakao u njezine pokrete. Zrinka, svaka čast! Nakon par pivica, vratili smo se u "Raiders" na drugi sat edukacije. Ovaj puta mi je Josip rekao da u Sinju (ili Sinjskoj krajini, ili okolici, više nisam siguran) djeluju tri bajkerska kluba: "MK Sinj", "MC Street Runners" i "MK Karakonđula" (iz Cetinske krajine). Predavanje smo zalili s još par pića. Naravno, glazbena podloga – neuništivi rifovi čistog rock'n'rola! Došlo je vrijeme da se popišam, što u pisoar što na svoju drugu predrasudu. Sinj je najrokerskiji grad u kojem sam dosad bio. Sve pršti od dobre vibre. Prvo sam pomislio da se to odnosi samo na određenu ulicu, potom na dio grada da bih na kraju shvatio da je čitav Sinj grad u kojem bih mogao živjeti. Billy me odveo do "Granda" (stari naziv za birtiju poviše koje neka zajebana baba skuplja u svom vrtu smeće pa zna smrdjeti). Opet ista scena. Sve puno rockera! 'Bemti mater!

"Daj još dvije!" izgovorio sam nekoliko puta. Zadnje dvije su nas nagovorile da odemo do disco kluba "Monako" ili "Monaco" (lagano više nisam razaznajao slova). Uostalom, nije ni bitno. Bitno je to što u tom discu ima štanga na kojoj komadi plešu. Začudilo me kad sam vidio da plesačica pleše na štangi u discu u kojem upad košta samo 10 kuna, kao i većina pića. Nisam kužio kako se to gazdi isplati. Tek kad je ta ljepotica sišla sa štange, a na njezino mjesto zajahala druga ljepotica iz publike, shvatio sam da to lokalne cure pokazuju svoja umijeća.

"Isa ti!" (dolazi od "Isusa ti!")
"Posve!" (izgovara se :poesve; znači nešto jako cool)
Tako smo Billy i ja komentirali većinu cura na štangi. Osim što je Sinj najrokerskiji grad kojeg sam vidio, cure iz Sinjske krajine najljepše su cure na svijetu. Nakon proputovanih više od 60 država, dajem si za pravo potpisati svoju izjavu. U sitne jutarnje sate lagano sam se ugasio… Drugo jutro dugo sam spavao. Na terasi Billyevog stana pio sam kavu i promatrao Sinj. Tko bi rekao? Očekivao sam kompletno drukčiju atmosferu. Onako, malo više domoljubno nadrkanu, a dočekao me grad koji putniku namjerniku nudi oazu za katarzu duše. Ta noć bila mi je toliko lijepa da nisam želio provesti još jednu u gradu. Bojao sam se da mi nešto ne bi pokvarilo taj nebeski doživljaj kojeg ću još dugo pamtiti. Zahvalio sam se Dubi i Billyu, te napustio grad. U retrovizoru su ostala sjećanja na Gospu Sinjsku, smišne Sinjanke i vesele Sinjane, a ispred mene ideja o povratku u taj anđeoski grad.

Krenuo sam južnom stranom planine Svilaje preko Muća prema Drnišu. Zanimalo me kako izgledaju Čavoglave i rijeka Čikola. Nakon što sam vidio sve te ljepote, počeo sam drugim očima promatrati Thompsona. Da sam se ovdje rodio i ja bih pjevao ode ovom kraju. Uistinu je neka posebna energija kojom te gleda planina Svilaja. Thompsone, ukoliko sam te ikad smatrao seljakom, ovim putem povlačim riječ. Nakon nekoliko sati divljenja, krenuo sam dalje. Preko Knina sam se vratio u Gračac, potom nastavio ravno prema Lovincu i Gospići. Promatrajući rijeku Ričicu i rijeku Gacku, čudio sam se kako se i tu nije pojavio neki Thompson koji bi opjevao svoju djedovinu. Čak mi je bilo i žao jer je "Moj dida i ja" s majčine strane rođeni likota. Kako je preselio na nebeske pašnjake, ostala mi je samo uspomena na njega koju je ovaj kraj budio u meni. Odlučio sam prespavati kraj rijeke Gacke. Otvorio sam vreću za spavanje, naslonio glavu na skuter kojeg sam položio na zemlju te zajedno s mojim prijateljem Adlyem usnio san ispod tisuća i tisuća zvijezda…

THE END

P.S. Sanjao sam da je do mene došao Glavni urednik, platio kavu i rekao kako je sredio motor za moju kolumnu na godinu dana. Rekao je i koji – Kawu KLX 250S. Kako lijepi san…